Life Quality Project Srbija

ibn-arabi

 

Malo ljudi je toliko duboko proniklo u dubine božanske stvarnosti i jedinstva kao sufi Ibn ‘Arabi i umelo to da izloži i izrazi na toliko svestran način na korist svih, a njegov uticaj na opšti razvoj sufizma ne može biti precenjen. Na arapskom mu je data počasna titula Ash-sheikh al-akbar, „Najveći majstor“. Bio je potomak Hatima Taja, koji je među Arapima još uvek poznat kao najvelikodušniji čovek koji je ikada živeo. Rođen je 1164. godine u Španiji, a jedno od njegovih imena bilo je i „Andaluzijac“.

Njegov otac beše prijatelj Abdula Kadira Džilanija, takođe jednog od najvećih sufijskih majstora i osnivača jednog od najvažnijih derviških bratstava – kadiri reda. Navodno je pod njegovim uticajem odlučio da svom sinu pruži najbolje moguće obrazovanje, budući da je ovaj u njemu video neobično nadarenog dečaka. Tako je Ibn ‘Arabi otišao u Lisabon gde je studirao pravo i islamsku teologiju. Posle toga, još uvek dečak, otišao je u Sevilju, gde je sa najvećim učenjacima svog doba proučavao Kuran i proročku tradiciju. Tu se brzo istakao svojim intelektualnim sposobnostima i uprkos strogoj disciplini škola, sve svoje slobodno vreme uglavnom je provodio u društvu sufija.

Ibn ‘Arabi je tri decenije živeo u Sevilji. Tokom tog vremena mu je njegova rečitost i poezija donela veliku slavu u kulturnim krugovima Španije. Ipak, on je bio taj, budući da je sve vreme bio u kontaktu sa sufijskim predanjem, koji je preko poezije bio zaslužan za upoznavanje mnogih ljudi sa sufizmom, i to ljudi svih kulturnih pozadina. Deo materijala koji nam je ostavio upućen je čitaocu koji je upoznat sa mitologijom i napisan je mitološkim pojmovima. Opet, ponešto što se nadovezuje na hrišćanstvo, služilo je kao uvod hrišćanskim čitaocima. Druge pesme su predstavljale put sufija preko ljubavne poezije.

Godine 1201. Ibn ‘Arabi požele da krene na hadžiluk u Meku. Tamo je sreo jednu izuzetno obrazovanu mladu Persijanku. Oduševljen njenom lepotom i inteligencijom, napisao je Tarjuman al-ashwaq, „Tumač čežnji“, nadahnute stihove u najboljoj tradiciji klasično-arapske poezije. On sam je kasnije tumačio knjižicu iz mistične perspektive, kao što to čine mnogi sufiji sa svojim pesmama. Dalja putovanja su vodila Ibn ‘Arabija, koji je tvrdio da je dobio svoju khirku od samog Khidra, u Kairo i Konju, glavni grad rumskih Seldžuka. Majstor je posetio i Bagdad, a na kraju se nastanio u Damasku, gde je 1240. umro.

Sufijsko predanje kaže da je Ibn ‘Arabijev zadatak bio da „raširi“ sufijsku tradiciju među njegovim savremenicima i da je poveže sa tradicijama naroda kojima su pripadali. Mnoge stvari koje je napisao pisao je u transu i tek su mu postajale jasne neko vreme kasnije. Ibn ‘Arabi je napisao skoro nesagledivu gomilu dela, među kojima su al-Futuhat al-makkyya, „Mekanska otkrovenja“, u 560 poglavlja i Fusus al-hikam, „Dragulji (pečati) božanske mudrosti“, postali najpopularniji. Nakšbandi mističar Muhamed Parsa je u 15. veku uporedio Fusus sa dušom, a Futuhat sa srcem.

Futuhat mu je bio, kako pisac tvrdi, diktiran od Boga preko Anđela inspiracije, dok je Fusus, knjižica od 29 poglavlja o proroštvu, bila inspirisana od samog Proroka. Svaki dragulj govori o ljudskoj i duhovnoj prirodi jednoga od 29 proroka i u svakom od njih se ogleda onaj aspekt Božje mudrosti koji je očitovan preko dotičnog proroka.

Ibn ‘Arabi biva uglavnom hvaljen kao zastupnik verske tolerancije, i svako ko želi da pokaže ideal „mistične tolerancije“ obično citira njegove stihove:

 

„Srce moje kadro postade da svaki oblik nosi,

 na livadi gazele, manastir učen, fin,

 hram kumirski, Ćabu hodočasnika,

 ploče Tore, Kuran poštovani:

 Ja sledim ljubavi veru, gde ona

 na životinji svojoj jaše, to je moj put.”

 

Međutim, ova naizgled tako tolerantna napomena pre navodi na zaključak o piščevom visokom duhovnom stupnju: „Oblik Božji za njega više nije oblik ove ili one religije isključujući sve ostale, već večan oblik koji susreće na kraju svog puta“.

Vrlo je teško i gotovo beznadežno hteti tumačiti Ibn ‘Arabijevo delo samo sa jednog stanovišta. Njegova učenja potiču iz unutrašnjeg iskustva koje je izraženo jednim oblikom koji i sam ima svoju funkciju. Njegova poezija je često dvosmislena, a namera mu nije samo da prenese oba značenja, već i da pokaže da su oba u istoj meri važeća. Tamo gde koristi izraze koje su drugi pre njega već koristili, time ne želi da ukaže na spoljne uticaje. U takvim slučajevima se obraća ljudima terminologijom koja im je poznata iz njihovog vlastitog kulturnog predanja. U pojedinim njegovim pesmama se pomera smisao. Prvo je nosilac određena tema da bi se potom težište prebacilo na drugu. Tako želi da spreči da proces automatskih asocijacija ponese čitaoca, te da čitanje postane čista razonoda. Jer Ibn ‘Arabi nije bio zabavljač, već učitelj.

I za Ibn ‘Arabija, kao i za sve ostale sufije, Muhamed je predstavljao savršenog čoveka. Međutim, mora se znati šta u tom slučaju znači „Muhamed“. Ibn ‘Arabi govori o tome više od ostalih sufija. Postoje dva oblika Muhameda – jedan je čovek koji je živeo u Meki i Medini, a drugi je večni Muhamed. On govori o ovom drugom. Taj Muhamed je identičan sa svim prorocima, uključujući i Hrista. On je potpuna teofanija božanskih imena, ceo univerzum u svom jedinstvu, onako kako ga vidi božansko biće. Muhamed je prototip univerzuma i čoveka; jer on je ogledalo u kome se sve ogleda. Savršeni čovek je za Boga neophodan kao medijum kroz koji On biva spoznat i manifestovan. Ta misao je ljude sa hrišćanskom pozadinom navela da tvrde kako su Ibn ‘Arabi ili sufiji tajni hrišćani. Ono što sufiji u stvari žele da kažu je da su sve jedinke koje su ispunjavale određene funkcije u određenom smislu jedno. To jedinstvo nazivaju hakikat-el-Muhammedyyia, odnosno „muhamedanska stvarnost“.

Njegovo delo bilo je toliko obimno, duboko i sveobuhvatno, da su ga sufiji smatrali proizvodom svesti koja je dosegnula najveći mogući stupanj razvoja. Do kraja života je ostao kontroverzan: za neke je bio gnostik, teozof, obnovitelj islama, najveći učitelj, dok je za ortodoksne vernike često predstavljao pretnju, zastupnika najveće moguće jeresi. Ipak, najvažniji element njegovog učenja, kao što je to uglavnom bio slučaj kod najvećih sufijskih učitelja, bila je Ljubav.

I tako, za većinu sufija nakon 13. veka pa sve do danas njegovi spisi predstavljaju vrhunac mističnih teorija, dok ortodoksija nikada nije prestala da ga napada.

 

Preuzeto sa: Časopis Liber – blogspot

 

Leave a Reply